Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak, što plače to? Ah, februar. Ugasnuo je dah i žar, pa jeca cinik, bol i mrak… Tako je u pjesmi znakovita naslova „U deliriju“ najkraći mjesec u godini doživio Janko Polić Kamov. A odakle delirij? I to se objašnjava svega strofu dalje: U karnevalu – karnevalu izvrgnuh svoju bol u šalu, svoj dah u suze, plač u prah, svoj život u života strah… Jezivo, hm? Ali, istinito.
Nazvan po drevnim obredima čišćenja i pokajanja (lat. februare, čistiti), februar je mjesec katarze, a kao veljača… e, tu se duhovi razilaze. Za jedne, nazvana je po nestalnu vremenu (veljača prevrtača), za druge po danima koji napokon postaju dulji (velji), a za treće velji mjesec je puka ironija jer je, eto, najmanji.
Sa svojih 28 dana i još jednim svake prijestupne godine veljača je mjesec razuzdanih karnevala i mačje uspaljenosti, a k tome su, otprilike u isto vrijeme kad su se Rimljani kajali i čistili (februarske ide padale su na 13.), zaljubljeni u veljači još našli slavit’ svoj dan – Valentinovo – nazvan prema predaji po kršćanskom mučeniku Valentinu, kojem je 14. veljače 269. rimski car Klaudije iz puke ljubavi dao odrubiti glavu. Ako vam, pak, nije do ironije, niste zaljubljeni, a i čišćenje vam je mrsko, veljača je dobar mjesec za rođenje, naravno, ako to uspijete izvesti 29. jer onda, kao, sporije starite. U stvarnom svijetu veljača je, opet, mjesec u kojem se dokazano najlošije spava.
Ne samo da siječanjska depresija ni izdaleka nije prestala, da vam po cijele noći pred prozorom zavijaju pomahnitali mačji ljubavnici, da ste mamurni od karnevalskog delirija i tako dalje, nego vam, a sad pazite, u veljači (u usporedbi s ožujkom) treba cijelih osam minuta dulje da zaspite i noću ste desetak minuta dulje budni, što u sprezi s ostalim nedaćama najluđeg mjeseca vodi ravno u još dublju depru. Zato ćemo vam sad otkriti još i jednu matematičku tajnu: veljača uvijek, ali uvijek, počinje istim danom u tjednu kao i lipanj prethodne godine, a vi svoje budne minute protratite na odgonetavanje zašto. Ili brojite ovce, one u veljači barem nisu tako glasne.
Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak, otkucava mačji biološki sat u korelaciji s Danom zaljubljenih i posljednjim trzajima zimskih rasprodaja, a vitez crne psovke nastavlja ovako: Oj monotono dobnik zbori, oj mračno, mračno lampa gori, oj srce, srce, srce, jao, karneval te je zakopao. A kog će nam vraga zapravo karneval, sa svojim nemaštovitim kostimima i stupidnim šalama? Bit će, kako bismo delirično, mamurno (je li kužite sad zašto se mamurluk po zagrebački zove kacenjamer ili slobodno prevedeno mačja jadikovka?) i veljački depresivno uplovili u korizmu, koja, nemojmo to zaboraviti, počinje s Pepelnicom ili Čistom (!) srijedom, a ta nam ove godine k’o za jada pada baš na fucking Valentinovo.
Derivirana iz latinskog quadragesima (četrdeseta), korizma traje točno toliko dana i tu se, prema dobroj kršćanskoj tradiciji, morate ispovijedati i – što je još teže – nečeg odreći, a tko će se, jadan ne bio, baš na komercijalni blagdan ljubavi odreći seksa? Ili pušenja? Ili alkohola? Ili poroka en general? Zato poslušajte naš viralni savjet i odreknite se državljanstva, to je, ako je suditi po medijima, u posljednje vrijeme u Hrvatskoj jako trendi. Ili se, što je također trendi, lijepo odreknite zdravog razuma, pa proslavite taj 14. veljače kao nacionalni Dan zagubljenih. Uz skidanje maski i otvaranje boca. Možete nekog i spaliti, to se na kraju karnevala također radi.
Ako ste filantrop i mrsko vam je vužigati ljude, vužgite neke novine, ovršni prijedlog ili poreznu prijavu. Za nju vam je 28. veljače dedlajn. Jer, kako reče i Kamov: O amen – tremens – tremens – amen, iz grla suklja modar plamen, a lomače su srca sva za srca naša. Kap od stra’ udara nas. Haj, vina daj! Ne laj, haj – daj, laj, vina, haj! I tu je, pogađate, pjesmi kraj.
