PODIJELI

– Neopisivo sam sretan što sam doživio ovakvo priznanje za svoga života. Mnogi to ne dočekaju, ali meni se, srećom, dogodilo. Neke poruke koje su pisali roditelji ne mogu ni pročitati do kraja jer odmah počnem plakati.

Dobrota ljudi uvijek me pogodi u srce, na zlo ne reagiram, ali dobrota me gane svaki put. Pitam se jesam li to zaslužio. Ovu peticiju smatram pohvalom i svojim roditeljima koji su me odgajali i učiteljima. To mi je i potvrda da smo moj tim i ja išli u pravom smjeru i radili dobre stvari – govori Zoran Bahtijarević,
v.d. ravnatelja Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, oko čijeg se imena nedavno podigla velika galama nakon što je objavljeno da se zbog manjka zadanih uvjeta – statusa profesora/ docenta, ne može javiti na natječaj za ravnatelja bolnice.

Možda ne zadovoljava formalnim uvjetima natječaja koji je upravo u tijeku, no ono što zadovoljava svakako su kriteriji onih kojima svakodnevno služi – roditelja i, možda još važnije, djece. Peticiju kojom traže da ostane na čelu Klaićeve potpisalo je oko tri i pol tisuće ljudi, mahom roditelja koji su mu tako htjeli i zahvaliti te pružiti moralnu podršku.  A upravo ta podrška njemu znači mnogo više nego sve titule svijeta zajedno.

Prvo mjesto iz Prve pomoći

Omiljeni zagrebački liječnik rođen je prije 54 godine na jugu Lijepe naše u Splitu, ali ne zato što ima dalmatinske krvi, nego zato što su njegovi roditelji dobili posao u Dalmatinki. Nakon tri
godine obitelj se vratila na zagrebački asfalt i nastanila u neboderu na Trnju. Djetinjstvo je, kaže, proveo na biciklu.

– Otac nas je uvijek tjerao da idemo na zrak i da se što više družimo. Smatrao je da je svaki dan treba dobro iskoristiti,
zato smo se ustajali u isto vrijeme kad je on išao na posao. Onda smo moj mlađi brat i ja skupljali ekipu od osamnaestog
kata na niže. Vozili smo se biciklima na potezu od Jaruna do
Peščenice. Do grada nismo išli, pruga nam je bila neka granica – prisjeća se tog vremena koje mu je ostalo u toliko lijepom sjećanju da ga i dandanas kada dođe u svoj stari kvart nešto stegne u grudima.

Iako su se njegovi trnjanski vršnjaci s vremenom razbježali po
svijetu i dalje su u kontaktu, a ljubav prema društvenom životu kojem je uvijek bio sklon prati ga cijeli život.

Njegov brat je pak uspješan odvjetnik u Zagrebu, a deset godina starija polusestra, s kojom se također dobro slaže, bavi se geologijom u Nizozemskoj.

Ljubav prema spašavanju života došla je do izražaja još u osnovnoj školi kada je bio na čelu ekipe koja je iz pružanje prve pomoći osvojila prvo mjesto u Zagrebu. U srednjoj školi, V. Gimnaziji, na republičkom natjecanju zaradili su pak treće mjesto.

Emotivnost je poželjna osobina

– Već sa šest godina govorio sam da ću biti doktor za djecu – otkriva Bahtijarević. Kao student izlazio je često, među ostalim je bio član Omladinskog kluba medicinara – KOMA u sklopu kojeg su četvrtkom i petkom organizirali zabave. Uređivao je časopis “Medicinar”, odlazio na izlete, putovanja i sudjelovao na radnim
akcijama.

Također je volontirao na Neurokirurgiji na KBC-u Rebro, a 1991. liječničku kutu zamijenio je vojnom. Smatrao je svojom dužnošću
uključiti se u obranu domovine, no o tom dijelu svog života koji je proveo s brigadom iz Dubrave na frontu blizu Petrinje i Gline, ne želi mnogo govoriti, kao ni o ranjavanju.

– Bez obzira na uzvišenost cilja, rat je septička jama i tko god upadne u tu jamu iz nje neće izaći isti. Ni ja nisam ostao isti nakon rata, iako, srećom, nisam obolio od PTSP-a. Poslije je radio na Institutu za tumore, a jedno vrijeme kao mladi liječnik na
onkologiji.

– Kako je u to vrijeme bilo mnogo djece izbjeglica čiji su roditelji još bili u ratnim područjima, ona su zapravo živjela u bolnici u jednoj sobi. Subotom sam ih vodio na ćevape pa su me
ta djeca prozvala ‘doktor ćevapčičko’ – smije se.

Raditi s djecom obožava jer “oni ne glume, nemaju interesa i iskreni su”.

– Evo danas sam u ambulanti imao četrdeset pacijenata i uopće nisam umoran, dapače, sretan sam i ispunjen jer jako volim kontakt s djecom i roditeljima.

A ispunjen je i u kirurškoj sali gdje se, kako kaže, osjeća kao riba u vodi.

– Nema toga što bi se moglo mjeriti sa srećom u očima roditelja kojima nakon neizvjesne operacije kažete da je sve prošlo dobro i da će njihovo dijete ozdraviti. To vam nitko ne može platiti.

A sve to doktor Bahtijarević osjeća vjerojatno snažnije nego ostali liječnici.

– Izrazito sam emotivan čovjek i ponosan sam na to, to mi daje životnu kvalitetu. Sve jače doživljavam zbog čega se u teškim trenucima osjećam lošije nego ostali, ali zato i lijepe trenutke
snažnije osjećam. Emotivnim ljudima je teže, ali i ljepše, a zbog te emotivnosti imam empatiju. Ovih posljednjih nekoliko tjedana potvrdili su moje uvjerenje da je emotivnost kod liječnika poželjna osobina.

Emocije su ga ponijele i kada ga je jednom u bolnici doživio alergijsku reakciju. Zbog gušenja morali su ga reanimirati. Sobu na intenzivnoj dijelio je sa samo četiri dana starim dječakom
Marijanom koji je također bila u izrazito lošem stanju. Iduće jutro kad se oporavio, operirao je tog dečka koji je
zatim postao njegov pacijent.

Danas ima trinaest godina, a mi smo i dalje u kontaktu. Njegova majka slavi dva njegova rođendana. Jednom pravi, na dan kada se rodio, a drugi pet dana poslije kada sam ga operirao. Naravno,
bez svog tima ne bih ga uspio spasiti.

Radnički bolji od elitnog kvarta

Dr. Bahtijarević slobodnog vremena ima malo jer se uz dječju paralelno bavi sportskom medicinom – liječnik je hrvatske nogometne reprezentacije i član tima doping kontrole u UEFA-i.

– Uvjerio sam se da predrasude o nogometašima ne stoje. S njima je prekrasno raditi. Većinom je riječ o dobrim i kvalitetnim osobama, a upoznao sam i mnoge njihove obitelji i o njima mogu
govoriti samo lijepo. Sjećam se da smo jednom bili na pripremama u Opatiji kad je Mandžukića jako bolio zub. Kod
zubara smo zatekli veliku skupinu Talijana koji su, naravno, podivljali od radosti kada su ga ugledali, a on je svima, unatoč velikim bolovima, ljubazno, strpljivo i sa smiješkom podijelio
autograme.

Kad je slobodan, doktor igra tenis, šeta, odlazi u vikendicu na Rab – no najviše od svega voli biti kod kuće – sa suprugom, ljubavi svog života s kojom je 23 godine u sretnom braku i s kojom
ima dvije prekrasne, sada već odrasle kćeri na koje je iznimno ponosan jer su, ističe, izrasle u prekrasne i kvalitetne osobe. Žive na Trešnjevci jer on, kako kaže, životne radničke kvartove
koji vrve interakcijama i različitostima nikada ne bi mijenjao za elitne gradske zone.

Što su Roditelji pisali:

Doktor Bahtijarević velik je čovjek

“Pod njegovom rukom obnovljen su onkološki odjel te drugi i treći
kat bolnice. Nabavljena su dva nova digitalna rendgena, opremljena je nova operacijska sala, uveden je odjel podrške pacijentima, zaposlenicima i pacijentima omogućena je psihološka pomoć, u cijeloj bolnici pacijentima je dostupan besplatan WiFi, a djeca se na hodnicima mogu igrati na ugrađenim igračkama. Ono što je najvažnije, roditeljima je omogućen ostanak uz svoju djecu u bolnici, a na raspolaganju imamo sklopive fotelje, tuševe, televizije u sobama…”

U peticiji ističu da je Bahtijarević često u vizitama po odjelima, da
razgovara s roditeljima, tješi ih i uvijek im je na usluzi. Ističu i kako se Statut, uz suglasnost Ministarstva, može mijenjati, no to Ministarstvo iz nekog razloga nije učinilo.