Još prije 14 godina fotograf Romeo Ibrišević pokrenuo je akciju Očistimo Hrvatsku od auto-olupina, tijekom koje je uklonjeno više od 15.000 automobilskih olupina, ali i drugog krupnog otpada u prvom redu iz nacionalnih i parkova prirode, ali i rijeka i jezera diljem zemlje.
O nastanku same ideje, koja je povezala Hrvatsku, ali i teškoćama na koje nailaze oni koji hoće učiniti nešto više za opće dobro, bez osobne koristi, razgovarali smo ovih dana s kolegom Ibriševićem u Samoboru, uoči dviju izložbi na ovu temu i novih podviga u akciji čišćenja.
Kako ste došli na ideju akcije uklanjanja krupnog otpada još prije 14 godina, a koji nam sad s kamatama dolazi na naplatu?
Radio sam tada u jednom auto-časopisu, koji se bavio auto-idustrijom pa mi je, nakon što sam pohodio sve te silne svjetske izložbe novih automobila, sinula ideja gdje idu svih ti limeni ljubimci kad jednom, prije ili poslije, odsluže svoje. Tako se zakotrljala priča, s danom mrtvih automobila, kad smo došli u reciklažno dvorište u bivšu cementaru u Podsusedu. Kod nas je bio običaj da se ne samo stari, isluženi automobili, nego i sva bijela tehnika, dijelovi namještaja i građevinska šuta doslovno bacaju u šumu, rijeke i jezera. Samo u jedno popodne, još na početku akcije, iz Samoborskoga gorja smo izvukli 30-ak automobilskih olupina, a kod Samobora ih je bilo 300. No, kako je zaštita okoliša spadala pod Ministarstvo kulture, pokazalo se da ne možemo to raditi na vlastitu ruku, ako ne osnujemo udrugu i tako je akcija počela.
Što je pokazala? Kako se odnosimo prema okolišu, odnosno zaštiti prirode?
Prema broju šasije na automobilu do svakog se njegova, sadašnjeg ili bivšeg vlasnika, može doći, ali to se ne čini. Jednom smo našli popularnog fiću u šumi i ‘vratili’ ga vlasniku, a ovaj je zbog duševne boli angažirao odvjetnika i zaprijetio tužbom TV kući koja je emitirala taj prilog. No, kad je cijena sekundarnih sirovina, posebno željeza, otišla gore, onda je i briga za zaštitu prirode također dobila na cijeni, posebno onih koji se ovim poslom bave profesionalno. Samo jedna litra motornog ulja, a nema automobila bez ulja, može zagaditi milijun litara vode. U Nacionalnom parku na Velebitu našli smo čak 1200 automobilskih olupina, a u NP-u Krka još i više – 1500. Na otoku Žirje, gdje živi 30 stanovnika, bilo je 220 bačenih automobila. U NP-u Mljet lani je bilo 40 takvih automobila, a sad se ponovno dogovaramo da idemo na Biševo jer je samo kod Modre špilje 17 automobilskih olupina.
Kakvo je bilo okruženje u kojem ste radili na terenu?
Hrvatska himna počinje riječima Lijepa naša domovino…, a kakva je to domovina, sigurno ne tako lijepa kako bismo mi htjeli, ako se ovako odnosimo prema jedinoj prirodi i našem životnom okolišu te svako malo nailazite na devastiran prostor. Umjetnici, kao što su jedan Berber i Trenc, nisu mogli vjerovati kad sam im poslao fotografije unakažene prirode i brda otpada. Kinezi navodno hoće kupiti sve naše Trebeže, koja su lijepo zemljom zatrpana brda opada, kao što je ovo naše u Samoboru, a imate i neadekvatan način zatrpavanja glomaznog otpada na otocima pijeskom, što ne znači da je otpad, ako je manje vidljiv, neopasan. Naprotiv!
Kako su nakon pozitivne reakcije medija, umjetnici reagirali na tvoju akciju?
Moja nakana je bila osvijestiti građane o važnosti očuvanja prirode i okoliša kao temeljnih vrijednosti života pojedinca i društva. Uz pomoć mnogih zaljubljenika u prirodu, tijekom akcije prošao sam više od 200.000 kilometara uklonivši više od 15.000 automobilskih olupina iz nacionalnih parkova i parkova prirode. Na izložbi u prostoru Turističke zajednice Zagrebačke županije u Preradovićevoj 42 bit će predstavljena djela umjetnika čiji je rad nadahnula ova akcija i moje fotografije, a koji žive i rade u Zagrebačkoj županiji – Korana Gajski Filipović, Svjetlan Junaković, Milan Trenc, Jugan Splivalo, Dalibor Jelavić, Vatroslav Kuliš, Miljenko Bengez, Romeo Magaš, Milan Komljenović, Izvor Oreb, Silva Krajačić, Emilija Karlavaris i Bachrach&Krištofić.
Kakva je situacija danas s otpadom?
Gledajte, pitanje ekologije treba svesti na svakodnevnu rutinu, a naravno da dnevna politika odlučuje. Primjerice, nema nikakvog razloga da se jedna boca piva ili nekog gaziranog pića, bilo iz ugostiteljstva ili trgovine, ponovno upotrijebi, odnosno reciklira, a mlijeka ili jogurta ne. Imate i ministre okoliša, a promijenili smo ih valjda sedam, koji su imali više sluha za zaštitu okoliša, pa su i neki premijeri vozili bicikl po Žumberku dok još nisu bili premijeri. S druge strane, NP Plitvička jezera, koja su jedinstvena u svijetu, ne postoje dva takva, ni dandanas nemaju adekvatno riješeno pitanje kanalizacije, a tamo imate više od milijun turista godišnje. Zamislite kakav je to samo udar na tamošnji okoliš, podzemne vode, floru i faunu!?
Kakvo rješenje predlažete za bolju zaštitu okoliša?
Ovo je prelijepa zemlja da bismo je uništili iz bilo kojeg razloga, pa smatram da nije neki problem premjestiti komunalne redare, ako treba, iz jednoga mjesta u drugo, kako bi mogli na miru, bez pritisaka, raditi svoj posao. Ako nešto bacite u Savu, koja ide u Dunav, a koji ide u Crno more, onda se čudite što nam se nešto vrati preko Albanije u Jadransko more. Onda morate čekati da dođe bura da svu tu plastiku, koje je više nego riba u moru, odnose u Italiju. Samo na ulazu u Varaždin, grad koji je lani htio biti europski grad kulture, stoji već 20 godina 120.000 baliranog otpada.
Ima li Zagreb šanse da riješi pitanje glomaznog otpada?
Ima, naravno da ima, ja ću sad raditi jednu izložbu koja će se zvati Prije i poslije, nakon uklanjanja deponija divljeg odlagališta otpada u Zagrebu. Jedno vrijeme, prije neku godinu, bilo je valjda 300 divljih deponija krupnog otpada u Gradu. Cijele su ulice znale biti zakrčene. Znate, među tim otpadom znalo je biti svašta, pa i zanimljive robe za fotografe, bilo je tu i robe nekih bivših premijera dok su se bavili našim poslom. Ali, kasnimo deset godina pa će sad uslijediti kazne za izgubljeno vrijeme u zbrinjavanju otpada u Zagrebu. U Samoboru imate sedam različitih kanti za kućni otpad, a jedan kamion za odvoz u kojem se taj razdvojeni otpad miješa. Svaki početak je težak, ali je nužan i mora se jednom krenuti.
Koliko košta zaštita okoliša?
Zašto ne bismo osigurali zemljišnu parcelu nekome tko hoće tamo besplatno skupljati građevinski otpad ili šutu? Nadalje, ako hoćete odvesti kauč u reciklažno dvorište, ne možete to učiniti kombijem, već samo osobnim automobilom, što nije moguće iz prostornih razloga. Pogledajte samo naslove starih novina, što ja povremeno činim, pa vidite kako vrijeme prolazi, a gotovo ništa se čini na uređenju privremenih odlagališta otpada od smetišta Jakuševac nadalje.
Zašto automobilske olupine i dalje završavaju u šumama?
Našli smo auto koji su dečki s vrha Oštrca gurnuli 500 metara prema naselju, a sad ga jedino helikopterom možete izvaditi. Možemo samo zamisliti što bi se dogodilo da kojim slučajem nije zapeo u nekoj krošnji. Nešto slično bila je zanimacija mladeži i kod Obrovca, gdje je bilo 50 takvih slučajeva, a kad neće osiguravajuća kuća riješiti taj ne samo ekološki problem, onda ostaje nama volonterima da ga rješavamo kako znamo i umijemo.
