PODIJELI

Sigurno da nema stanovnika Dubrave koji ne zna za Dragana. Dragec ili Draganče, kako ga od milja zovu, godinama živi pred ulazom zapuštene kuće u Aveniji Dubrava.

Poznat je Dragec i mnogima koji nisu iz tog kvarta, ali onuda često prolaze s obzirom da se kuća nalazi na iznimno prometnoj ulici, a neposredno ispred nje prolaze i tramvaji.

LEGENDA DUBRAVE: Umro je beskućnik Dragec, stanovnici pale lampaše

Dragec je ‘uredio’ natkriveni plato madracima na kojima spava i foteljom. Ondje je i ljeti i zimi.

O njemu su se vodile i rasprave u grupama na Facebook-u, pa su ga već i prozvali legendom Dubrave.

Iako su brojni mještani s njim komunicirali, ipak ostaje misterij zašto on živi tako kako živi. Navodno, ne može živjeti u zatvorenom prostoru.

Gepostet von Elvis Jukić am Sonntag, 18. Februar 2018

‘Dragec je u stvari krasan čovjek s vrlo teškom životnom pričom. Nije gladan, nije gol i bos, u zatvorenom prostoru ne može živjeti, a i za cugu se nađe koja kuna. Ovakav život jedino poznaje – oduvijek. Nekoliko sam puta sjedila s njim na štengama i slušala ga. Uvijek mu možete odnijeti neku odjeću, deku, klopu, cigaretu… Bit će vam zahvalan. Ali tražit mu smještaj je misija osuđena na propast u startu’, napisala je Marta Slezak-Martinko u Facebook grupi Dubrava Zagreb naš kvart.

‘Drag čovjek, uvijek sretan. Jednom je mojem sinu dao 20 kuna da odvede curu u kino riječima ‘evo vodi curu u kino, danas sam nažicao previše!’ Bila je to baš jedna predivna gesta (ali kao svaka ponosna mama, moram dodati i da mu je svaki put kad su se vidjeli moj sinko dao kunu-dvije, a jednu večer kad je bilo jako hladno odnio mu je svoju jaknu i dekicu). Dobro za dobro još uvijek živi i u najneočekivanijim trenucima’, napisala je Renata Kašnjar Putar.

Ljudi mu često poklone odjeću, obuću i deke, ali on zadrži ono što mu je nužno potrebno, a ostalo podijeli drugim beskućnicima.

‘Meni je pričao da se rodio u Vojvodini, kao dječak pobjegao u Austriju. U djetinjstvu je bio zlostavljan od strane oca.Bilo je nešto kriminala, ali za preživjeti. Ništa veliko. U Zagrebu je dosta dugo. Način života je sam odabrao i ne bi ga mjenjao. Tako kaže. U razgovoru je vrlo ugodan’, napisao je Tomislav Butorac.

Iako nitko točno ne zna odakle je i koja je njegova životna priča, gotovo svi se slažu u tome da Dragec želi ovako živjeti i da rado pomaže drugima.

Trgovkinje koje rade u obližnjim pekarnicama i kioscima svjedoče kako živi od ‘žicanja’ za cigarete i ‘cugu’, ali rado ponudi i klincima kupiti sladoled kada skupi koju kunu više.

Neki kažu kako su kuću zauzeli beskućnici, ali se samo Drageca vidi jer je on jedini vani.

Pojedini govore da priča nekoliko stranih jezika i da je školovan, drugi govore da je svojevremeno preživio obiteljsku tragediju od koje se nije oporavio, treći spominju njegovu kriminalnu prošlost, ali sve se to svodi na ‘navodno’ jer pravu istinu zna samo Dragec.