PODIJELI

Glumica Bojana Gregorić Vejzović stalna je članica ansambla Gradskog dramskog kazališta Gavella, ali često glumi i na drugim scenama te na filmu i u televizijskim serijama.

Nedavno je u Studiju Teatra EXIT premijerno izvedena predstava ‘Dvoje’, u kojoj uz Bojanu glumi i Dražen Čuček, a svatko od njih glumi po nekoliko likova.

Predstava je odmah osvojila publiku pa je zbog velikog zanimanja dobila i dodatni termin te je preseljena na veću scenu Teatra EXIT. Ne događa se takvo što baš često u kazalištu, što je bio povod za razgovor s Bojanom Gregorić Vejzović.

Za predstavu ‘Dvoje’ traži se karta više. Kakav je to osjećaj za glumca?

Kad se traži karta više, to je znak da smo odradili dobar posao, ali i da je pred nama zadatak svakom novom predstavom opravdati to povjerenje. Nema ljepšeg nego igrati pred rasprodanom dvoranom… ma srce jače kuca.

Za redatelja Matka Raguža govori se da dosta traži od glumaca. Koliko kao glumica imate slobode u kreiranju lika?

Matko je sjajan redatelj, a unatoč svojem golemom iskustvu, i dalje je otvoren za svaku glumačku sugestiju. Upravo zato mislim da smo i napravili lijep posao. Matko iz svoga glumačkog iskustva zna otvoriti glumca, ohrabriti ga da spusti sve svoje štitove i preda se tekstu bez straha i rezerve. Zna argumentirano uputiti glumca, što je za ovako složen proces rada bilo izuzetno važno.

U predstavi igrate više uloga. Iako to nije nepoznat kazališni jezik, koliko je to teško za glumce?

Vrijeme koncentracije između scena gotovo da i ne postoji, u dvije minute između scena mi se presvlačimo i odmah utrčavamo kao nova lica. Dakle, nije jednostavno, no prije svake predstave kolega Čuček i ja, osim samostalne koncentracije ponavljanja teksta, neke scene odigramo, čisto za zagrijavanje. Tromjesečni rad ipak nam je dao sigurnost zahvaljujući kojoj uživamo u svakom liku i svaka nenadana situacija u interakciji s publikom dolazi kao osvježenje i veselje.

Volite li više igrati u velikim ansamblima, na velikoj sceni ili na malim, komornim scenama?

Sve ima svoje čari. Ne bih voljela da moram birati, ljepota glumačkoga posla upravo je u raznolikosti. Dolaskom u novu sredinu dolazi do suradnje s novim kolegama, a to je uvijek osvježenje koje podiže stvaralački elan.

Igrate i na televiziji i filmu. Što vas više ispunjava, kazalište ili drugi mediji?

Mogu samo ponoviti ono što sam rekla – raznolikost je ljepota koja nas obogaćuje i u kreativnom smislu, a to je za glumački posao prijeko potrebno. Divni klasici vesele jednako kao, na primjer, sjajan scenarij za seriju. Iako kazalište pruža stvaranje u ugodnoj atmosferi ugrijane dvorane, ponekad je smrzavanje na snimanju na temperaturi od -16 jednako inspirativno. Sve to ide u rok službe.

Je li vam stalni angažman u Gavelli ograničenje za druge projekte?

Dogodilo se nekoliko puta da nisam mogla snimati neke filmove jer su se termini poklopili. Ali, s druge strane, Gavella mi je pružila neke divne uloge i mogućnost glumačkoga kaljenja. Ne bih ništa mijenjala u dosadašnjoj karijeri.

Publika vas doživljava kao izrazito pozitivnu osobu, ali okušali ste se i u ulogama loših osoba. Je li vam teže igrati negativke ili likove koji su vam duhovno sličniji?

Negativke su beskrajno zabavne. Biti gadura na sceni, a da te netko za to hvali, pa ima li što zabavnije i luđe… Imala sam prilike uistinu se okušati u nekim od najljepših uloga domaće i strane literature, što heroina, što zlica. Ipak, možda su negativke, pogotovo one koje graniče sa zakonski prihvatljivim, publici zabavnije, a glumicama intrigantnije… Ili sam ja sada u takvoj stvaralačkoj fazi.

Buru je u kazališnim i kulturnim krugovima nedavno izazvala predstava ‘Šest likova traži autora’Olivera Frljića. Kako vi vidite odnos kazališta i suvremenog života? Imaju li umjetnici pravo izraziti svoje poglede na društvo?

Naravno, jedna od zadaća umjetnosti kao takve i jest upozoravati na svekolike društvene anomalije, no to nije zadaća svakog projekta. Moramo progovarati o onome što nas boli, guši ili zastrašuje jer jedino tako možemo kao društvo nadrasti svoje mane.

Kako uspijevate spojiti brigu o obitelji s poslom, tim više što je i vaš suprug glumac? Kako zapravo živi obitelj s dvoje glumaca?

Poput svih zaposlenih roditelja, i mi balansiramo nekad s više, a nekad s manje uspjeha. Ulijeću tu djedovi i bake, moja sestra… A na kraju se uz smijeh prepričavaju baš oni dani kada je sve išlo nizbrdo. I dok god se možemo smijati nekim propustima, znači da još uvijek relativno imamo kontrolu nad situacijom.

Sklonost glumi, pretpostavljam, naslijedili ste od majke, glumice Božidarke Frajt. Pokazuju li i vaša djeca sklonost umjetnosti?

Za sada ih gluma ne zanima. Vole sport, a školu prihvaćaju kao svoj najvažniji zadatak. Vrijeme će pokazati što su njihovi afiniteti. Umjetnost je predivna i ona mora postojati u njima kao unutarnji poziv, a ne kao preslika.

Na kojim projektima trenutačno radite i što sve planirate?

Velik broj predstava koje imam za sada je sasvim dovoljna preokupacija, a uz to povremeno putujem u Sarajevo gdje snimam seriju ‘Orient Express’. Tako da, najiskrenije, trenutačno ne priželjkujem ništa drugo osim dva slobodna dana u komadu.