PODIJELI

Željko Lepotinec jedini je postolar ili ‘šuster’ u Gradu Dugom Selu.

Već dugih 27 godina popravlja cipele. Razgovarao je s profesorima što i kako dalje te su mu savjetovali da upiše baš taj smjer jer u to vrijeme taj je posao bio unosan. Školu je završio te se odmah primio posla, no imao je sreće što je odmah upao u školu bez liste upisa. Praksu je odradio kod privatnika te je rekao da nema veće škole od iskustva. Svoj mali obrt smjestio je nadomak centra Dugog Sela u obiteljskoj kući. Na samom početku razgovora rekao je kako je neugodno iznenađen gotovo nikakvim interesom za tim zanimanjem, štoviše škole više niti ne nude taj smjer.

Koja je razlika između obuće danas i nekada?

-Razlika je jako velika, jer se nekada obuća radila od prirodnih materijala a prirodni materijal se lako dao popraviti. Nažalost današnji materijali su umjetni, plastika i guma koja se ne može tretirati niti lako obraditi. Danas ljudi kupe cipelu, nose je dva do tri mjeseca bace te kupe nove cipele jer se ne isplati popraviti.

Je li cijena obuće i mjerilo kvalitete?

-Nekad si mogao kupiti cipelu za 150 maraka i to je bila kvaliteta. Nosio si je godinama, a nisi morao čekati samo posebne prigode na navučeš svoje najdraže cipele. No, kod nas cijena nije mjerilo. Dogodilo se i to da je čovjek platio cipele 2.500 kuna te donio ih na popravak. Cipele se bile od prirodnog materijala pa sam mogao popraviti štetu.

FOTO: Kristina Pavlić

Kako ljudi gledaju na Vas kao postolara?

– Ljudima je jako zanimljivo zato što izumiremo. Škole vode svoje učenike u moju radionicu kako bi ih upoznali sa starim zanatima. Tako da kad god imaju lektiru Šegrt Hlapić uvijek navrate do mene i gledaju kako se popravlja cipela ali i da vide tradicionalne alate.

Gdje su nestali ‘šusteri’?

– Dva prijatelja su se bavila istim poslom kao i ja ali su odustali zbog troškova kao i manjka prometa. Stvarno smo zanat koji izumire i to je tužno.

Rekao nam je kako nabava materijala nije problem te da održava kontakte sa svojim dobavljačima jer nikad ne znaš tko može zatvoriti vrata nabave. Materijal se uvozi iz Italije, Njemačke i Austrije. Nekad smo imali i domaću industriju no nažalost sve je propalo i sve se zatvorilo. Rekao je i to kako bi volio da država imalo više sluha za ovakva zanimanja te da im bi trebala smanjiti određene troškove.

Dogodi li se ikad da netko zaboravi doći po obuću?

– Dogodi se da, ali ja čuvam obuću do godinu dana. Ljudi imaju obaveze pa zaborave ili pak ne žive u Dugom Selu pa jednostavnu smetnu s uma. Obuću ne volim bacati, tako da je rađe pričuvam ili ako znam vlasnika onda mu odnesem ili ga nazovem da dođe po cipele. Starijim ljudima izađem u susret pa im dostavim na kućnu adresu. Nakon što prođe godina dana obuću podijelim onima kojima je potrebna a ono što ne podijelim bacim.

FOTO: Kristina Pavlić

Što biste savjetovali kada je riječ o lakšem održavanju obuće?

– Teško je to reći, no najbolje bi bilo kupiti obuću od kvalitetnih materijala, posebice kože ali nažalost danas je to skupo. Krema i impregnacija je najvažnija da bi obuća što duže trajala. Treba izbjegavati umjetne materijale koji se ne prilagođavaju obliku stopala.

Grešaka se ne boji, ako i bude koji nezadovoljni klijent Željko prihvaća svaku reklamaciju. Potpetice i poluđon su najčešći kvar u njegovoj radnji, a povremeno se i koji zatvarač nađe na njegovom radnom stolu. Ne rješava samo probleme rupa na cipelama već izrađuje i ključeve.

Dobio je i nagradu za doprinos obrtništvu Grada Dugog Sela što mu kako kaže itekako imponira. Prije se oglašavao u medijima, ali je uzeo stvar u svoje ruke te je počeo dijeliti letke koji su itekako urodili plodom. Za sam kraj je savjetovao mladima da ne krenu u tu branšu zbog nemogućnosti zaposlenja jer se izgubio interes no država bi trebala više poraditi na tome i ulagati u zanimanja koja izumiru.