Mojoj prijateljici prošlog su tjedna iz Samobora donijeli urnu s pepelom njezinog psa. Riječ je o Runi, prekrasnoj dobermanki koja je uvukla pod kožu svima nama koji su je poznavali.
Runa je bila bolesna, veterinari su je otpisali još prije ljeta, ali posebnom brigom vlasnice zaljubljene u nju – jer je bila dio obitelji, jer ju je odgajala, jer jer su bile najbolje prijateljice, odazvala se na poziv još jedne prijateljice pasa – na Hvar. I vidi čuda, Runa je proživjela još dva mjeseca, možda najljepših u životu, okružena ljubavlju vlasnice, domaćice i svih sustanara, stalnih i povremenih.
Kada je stigao kraj, kada više nije mogla jesti, kada se onako mršava gasila pred svima, stigli su veterinari, vlasnica ju je uzela u naručje i krenule su injekcije. Nakon prve prestala je disati, ali je srce još kucalo. Nakon druge i otkucaji su postali slabiji… Runa se ugasila tiho, lagano, bezbolno u naručju osobe koja ju je najviše voljela i koja joj je tu ljubav uzvraćala svakog trenutka.
Stigli su momci iz Samobora, s velikim poštovanjem prema osjećajima vlasnice i prijatelja, preuzeli beživotno tijelo psa i odnijeli ga na kremiranje.
Danas je Runa u urni u vitrini sobe neutješne vlasnice, čeka trenutak kad će biti prosuta na mjestima gdje je bila najsretnija.
Smrt, čije smo neminovnosti svjesni, ali je prihvaćamo s nelagodom, odgađamo razmišljanje o njoj kada se radi o sebi ili najbližima, u ovom je slučaju gotovo idealna. Sudbina je htjela da sam proteklih dana i mjeseci pohodio pokope ljudi koji su umirali na sasvim drukčije načine. Najčešće uz bol i patnju. Nitko poput Rune.
Moj prijatelj, aktivni katolik, bi rekao: Rijetki zasluže muku da bi otišli.
U slučaju Rune odluku je donijela vlasnica u najboljem interesu životinje. Što se događa kad trebamo odlučiti o sebi ili najbližima? Smrt treba doći kad dođe. I kad ljudi odustanu od života nemaju pravo na pomoć, osim oni najbogatiji u izabranim državama.
Dobro, me možemo ljude u svemu usporediti s drugim živim bićima, ali zašto je patnja samo ljudima suđena, dok njihovi vjerni pratitelji mogu sretno lajati na nebeskim livadama?
