PODIJELI

Na današnji dan je otišao naš najveći pjesnik Tin Ujević, koji nikad zapravo nije umro već odozgor svijetli i pokazuje nam put. Uvijek ga rado čitamo i spominjemo pa stavljam odlomak Letača srebrnih krila gdje se prvi put spominje veliki Tin. U Letačima se na više mjesta spominje Tin, tatin omiljeni pjesnik, i glavna junakinja, Tina, po njemu je dobila ime:

Proljetne su zrake sunca koso padale i otkrivale svu raskošnu ljepotu svijeta. Otkrivale su još ponešto: svaku, pa i najmanju neravninu i prašinu u našoj kući. Što se, naravno, uopće nije sviđalo mojoj mami.

– Danas nam dolaze gosti! – govorila je uzbuđeno mašući krpom za prašinu kao zastavom. – Moramo sve pospremiti, sve urediti…

– Gosti? – tata je skinuo naočale i provirio iznad knjige. – Kakvi gosti?

– Oh, tata! – prekorila ga je mama. – Kako možeš zaboraviti? Znaš da nam svakog trinaestog petka u godini dolaze rođaci.

– Da! Trinaesti petak je zaista nesretan dan! – uzviknuo je tata. – Rođaci! Zašto uopće spremati? Ionako će nam prigovarati. UVIJEK prigovaraju.

Protrljao je oči i slegnuo ramenima.

Pokatkad se zapitam kako je uopće moguće da smo rođaci!? Nemamo ništa zajedničkog.

– Oh, tata – mama je nervozno otpuhnula prašinu s police. – Kako nemamo? Imamo isto prezime. Moljac!

– Hm – tata je ipak odlučio i dalje biti mrzovoljan. – Danas se zbilja svatko može prezivati Moljac! Katkad silno poželim promijeniti prezime.

Mama je uglancala policu do visokog sjaja, rasporedila knjige, a jednu iz botanike širom otvorila da se vidi šareno cvijeće prekrasnih boja. Onda je sjela pokraj tate, zagrlila ga i upitala:

– A kako bi se ti, tata, želio prezivati?

– Pa, što ja znam? – tata je pogledom prešao preko polica. – Na svijetu ima toliko lijepih prezimena: Andersen, Brlić, Krleža, Ujević… Da, da… Ujević… A gdje je Tina?

Znala sam da će pitati za mene, čim spomene Ujevića. Tata mi je, naime, nadjenuo ime po svojemu najdražem pjesniku. Filozofu i boemu. Nikada to nije želio priznati, ali mislim da je želio sina!

– Tu sam, tata! – javila sam se. – Vidi me!

Stajala sam na hrptu najviše knjige na polici, raširila krila i strmoglavila se u dubinu…jumping! Moja najdraža igra!

– Tina! Ludo dijete! Da si se smjesta vratila! – uzviknula je mama uzbuđeno lepršajući na mjestu. – Kakve su to gluposti! Hoćeš li da neki čovjek zamahne rukom i da te spljeska! Oh, ta djeca! – tužila se. – Trebalo bi im podrezati krila!

Mama je bila ljuta, a i tata je bio nervozan zbog rođaka, pa sam napravila sasvim kratak let oko Julesa Vernea i vratila se na najskrovitiju policu u knjižnici – naš dom!

– Tina – rekao je tata strogo. – Ne bi trebala letjeti naokolo kao muha bez glave, jer, naposljetku, ti nisi neka glupa muha. – Ti si, zaboga, Tina – srdito je mrmljao – knjiški moljac!

Da, sada znate – mi smo knjiški moljci ili kako tata katkad voli reći – intelektualci! Intelektualac je tajno ime za pametne i obrazovane osobe, a mi smo baš takvi!

Intelektualci!

Moj tata zna mnogo pametnih, dugačkih, tajanstvenih riječi. Neko je vrijeme živio u enciklopediji…

PODIJELI