Snježana Banović, kazališna redateljica i bivša ravnateljica drane Hrvatskog narodnog kazališta, žestoko se okomila na aktualnu intendanticu HNK Dubravku Vrgoč. Na forumu.tm objavila je javni poziv za njezinu smjenu.
“I dalje se, kao i prethodnih pet i pol godina, naširoko vrti suluda priča o milijunskim uštedama i opjevanoj menadžerskoj supersposobnosti Dubravke Vrgoč, iako račun HNK-a za intendanticu i uži krug oko nje predstavlja tek jedan rastrošan konvivij na štetu poreznih obveznika, ansambala i ostalih zaposlenika HNK-a. Njezin, blago rečeno, nehajan stav prema zakonskim aktima i financijskom sustavu još je od stolovanja u ZKM-u vidljiv svakomu tko zna računati tek na prste”, piše Banović posebno navodeći slučaj švicarskog kolege Kurta Josefa Schildknechta kojem je “pod bor sjeo nepoznati iznos eura” zbog otkazivanja ugovora.
Banović navodi i “dvije diletantske „koprodukcije“ s francuskim teatrima koje su nas svojevremeno stajale 4 milijuna kuna za OSAM (8) izvedaba, tj. pola milijuna kuna po večeri”.
Optužuje i medije: “Uz pomoć neprestanih ljigavošću premazanih panegirika i neukusnih lauda plaćenih novinarčića iz preostalih naših dvaju tiskanih dnevnika i pokojega visokotiražnog portala svoju intendanturu po milijunti put opisuje kao vrhunac našega kazališta 21. stoljeća, a svoju metodu vođenja kazališta kao supermarketa jedinom mogućom, svi vrapci u nadzornim tijelima i mnogo šire u to i povjeruju u skladu s onom izrekom o izigranoj istini i stoput ponovljenoj laži”.
Posebno je kritična prema repertoaru: “Niz očajnički estradno-populistički repertoarnih i inih poteza uprave, uz debelu količinu fake newsadostigao je nekidan vrhunac kič-premijerom bulevarskog autora Mire Gavrana i njegovim nemuštim dramoletom po narudžbi Uprave Svaki tvoj rođendan ne bi li se time odobrovoljilo jednoga nezgodnog člana Kazališnog vijeća i vladajuću stranku kojoj pripada ministrica kulture.
Takav je to repertoarni probir da se nakon njega očekuju slični divovi hrvatske lake književne konjice na repertoaru HNK: poput npr. Josipa Eugena Tomića i njegova Baruna Trenka, Ferde Becića i njegove vesele igre u četiri čina s pjevanjem Lajtmanuška deputacija ili npr. Sirene skroz gavranovskoga stila Julija Rorauera i posve sličnih Vragolija Pecije Petrovića koje su onomad zgadile život gledatelju u sedmom redu lijevo Miroslavu Krleži te možda najidealnija za ovaj slučaj vesela igra u tri čina Laka služba ovoj Upravi ipak nešto poznatijeg Milana Begovića – ima takvih „remek – djela“ u zaboravljenom nacional-fundusu koliko ti srce želi!”
Spominje i “sve glasniji unutarnji glasi o rastućem mobbingu nad zaposlenicima, koje intendantica muštra i vrijeđa na najniže načine pa se mnogi spašavaju odlaskom na duga bolovanja ili običnim bijegom od torture – pouzdani izvori tvrde da je HNK tijekom ovoga falš-mandata napustilo više od 150 ljudi!”
Rezultate ove Uprave svela je na pet točaka:
– samovolja i autoritarni hedonizam kojim se postavila iznad umjetnika
– zatrovanost radne atmosfere i netrpeljivost
– uzajamno nepovjerenje ansambala, tehnike i administracije
– otklon od umjetnosti i rastrošnost, nepoznavanje temeljnih zakonskih akata RH
– sprega s pojedinim medijima i vladajućim moćnicima u Zagrebu i državi.
Snježana Banović traži da “Dubravka Vrgoč objavi urbi et orbi koliko je točno naših kuna nedavno plaćeno za nepotrebne sudske troškove, a koliko ih je u eurima sjelo pod bor uvaženoga kolege Schildknechta, kojem je operni ansambl HNK-a i dalje jedan od najdražih od svih s kojima surađuje širom Njemačke, Švicarske i Austrije i koji bi se onomad gospodski bio odrekao većeg dijela te svote samo da može raditi u Zagrebu”.
