Dogodilo se slučajno. Gledam facebook, listam, kad, kojom slučajnošću, jedna objava ispod druge: išaran grob Ante Pavelića i ispod išarana spomen ploča israrskim antifašistima. Mladi komunisti (skojevci) izabrali su crveni sprej za obračun s mrskim mrtvim poglavnikom, a ustaše crni kako bi pokazali što misle o ideološkom neprijetelju protiv kojeg su ratovali prije 70 godina.
Zašto hrvatski ratovi nikad ne prestaju? Mora li rat završiti potpunim istrebljenjem poražene strane (kako se čini da prevladava u hrvatskim glavama) ili rat može završiti mirom, dogovorom i kompromisom, spoznajom kako je krvav, poguban i besmislen?
Ima li bitne razlike u primitivizmu ekstrema s lijeve i desne strane? I jedna i druga ideologija su iskljičeve i agresivne, ne priznaju razlike niti štuju mrtve. A možda se radi samo o besprizornoj provokaciji kojoj je cilj skrenuti pozornost na marginalne skupine ojačane maliganima koje pod okriljem noći iskazuju snagu u obračunu s mramorom koje treba ignorirati. Možda je dobro dok se ratovi vode sprejevima, ali povijesno nas iskustvo uči da se sprej lako može zamijeniti puškom.
